Dobro dosli svi dobronamjerni..."i bilo sta da se desi ja sam na istoj adresi"..."u ovoj sobi za tugu,sa ove zapadne strane"...
16.10.2014.
Ангелу, ќе болиш секој 16-ти!!! :'(
Изузетно тужан, али прекрасан текст о нашем Анђелу <3 Морала сам ово поделити са вама:
Утро, 2007. Ден вторник. Јас студент, прв час предавање, сите поспани. Се сеќавам бев среќна. Бев во еуфорија од животот. Мојот најблизок доживуваше успеси, конечно пропеа пред светот. Пред два дена пееше песна од ангелот, од најсаканиот. Помислив, можеби Тоше го гледал, можеби рекол браво. Знам дека ќе го поддржеше. Тоше сите нè поддржуваше, сите нè сакаше.
Тоа утро не знаев што сакам од животот. Во предавалната слушав за светската литература, за тоа од каде авторите црпеле инспирација, во кој правец твореле. Но, немав желба да бидам како нив, не сакав да бидам писател затворен помеѓу четири ѕида. Не сакав во осум и триесет наутро да слушаат како сум се мачела да пишувам. Тогаш имав многу радост во срцето, надвор сонцето беше изникнало, Скопје беше преубаво по маглата. Имав сè уште еуфорија од Тоше, не ми се седеше на едно место. Пред една недела бев на Градски, бев напред, се изборив за место!
Секаде беше поинтересно тоа утро. Не сакав да бидам таму и денес знам дека сакав и сите други да беа на некое друго место. Само така денес немаше да биде вака. Сакав јас да сум дома, моите наместо мене во Скопје, а Тоше да си останеше Крушево, кај неговите.
Така немаше да ми биде проклет овој 16-ти.
Ако сите бевме на друго место тоа утро, денес сите ќе бевме тука.
Во предавалната бевме еден куп девојки. Филолошки факултет, Скопје. Асистентката беше задлабочена во светските писатели од претходните животи гледајќи во белешките од тетратката. Почнаа сите да шушкаат шепотејќи и се направи тивка бука во просторијата. Пред мене колешката ми се сврте и само тивко рече:
-Тоше направил сообраќајна несреќа, загинал...
-Не е можно, шпекулации! Ако Тоше умре, светот ќе застане!
Само тоа го изустив. Морници ми полазаа по грбот. Погледнав наоколу и сите беа вознемирени. Асистентката сè уште беше упорна да си го дообјасни планираното за тој час, додека наоколу никој не ја слушаше. Ми стигна порака од цимерката:
-На вести кажаа дека Тоше загинал во Хрватска...
Значи вистина е. Лошата вест најбрзо се шири. Девојките не можевме да седиме тука, моравме да знаеме што се случува. Ми се јави и мајка ми:
-Морам да ти кажам нешто. Те молам, немој да плачеш...
-Знам, мамо, нема да плачам...
-Барем го виде за последно, го испрати на концертот. Не се ужалостувај, те молам...
-Во ред, мамо, нема да плачам...
Цел факултет плачеше или немо гледаше без да знае што се случува. Јас не сакав да верувам, не сакав да плачам, мајка ми беше во право. Ако пуштам една солза, по неа цели реки не ќе можев да ги запрам. Колони на студенти одевме кон плоштад не знаејќи дали воопшто треба, се надевавме на чудо. Тогаш плоштадот беше празен со еден кружен тревник на средина и го полнеа само луѓето. Тоа сабајле, за жал, беше наполнето од гужва. Девојки, жени, баби, мажи, дечиња, стари. Мене ме печеше сонцето, кнедла ми стоеше, но не заплакав. Луѓето не се туркаа, беа омаени од тага. Денот беше навидум сончев и среќен, а врз лицата врнеа солзи. Наеднаш видов зошто дојдоа сите тие луѓе, зошто и јас сум тука. Тревникот беше за Тоше. На тревникот се палеа свеќи за Тоше. Тогаш видов дека него навистина го нема...
И како после тоа да не плачам?! Мамо, дозволи ми да плачам, Тоше го нема! Извини, но ова е вистина! Дозволи ми да излезат овие реки за него, може тие ќе го вратат!... Но, не го вратија. А, мене солзите ми се враќаа. Не ни престанаа. Плачев и во сон, плачевме заедно со цимерките пред телевизор за време на преносот кога го испраќаа во Крушево. Липевме сите во себе, под ќебе и под раце за да не се видиме колку сме скршени од болка. Многу плачевме, мамо, но таа река не можевме да ја сопреме. Тоше навистина замина, прости ми...
Не е поинаку денес. Не беше поинаку на ниеден 16-ти. Боли како да не се залечило. И денес ми извира таа иста река. Плачам како мало дете, можеби повеќе од тогаш. Бидејќи денес многу повеќе недостига, тогаш почесто го гледав. Сега ни е судено на секој октомври на шеснаесетиот ден да се прашуваме зошто не бевме на друго место. Зошто не ги запревме границите за да направиме уште еден концерт. Зошто не постоеше само Крушево на овој свет тој 16-ти...
Утро, октомври. 16-ти во месецот. Секоја наредна година дождлив, колку и да е сончев. Секогаш нецелосен, колку и да си успеал. И секоја година го испраќаме во шест и дваесет, но никако да го пуштиме.
Секогаш ќе боли 16-ти, бидејќи некој замина тогаш.
Некој со името Тоше Проески.
http://www.skopjeinfo.mk/admin/upload/images/Oktomvri%202014/%D0%BE%D0%BA%D1%82%D0%BE%D0%BC%D0%B2%D1%80%D0%B8%202014/tosebolis.jpg
https://fbcdn-sphotos-d-a.akamaihd.net/hphotos-ak-xpa1/v/t1.0-9/10419401_728954057158245_9117281884788485525_n.jpg?oh=9e94cb5a7b2602cc1397f5e8c7b37ded&oe=54C0F79E&__gda__=1425507878_da64ec2ba5d36f2a1c025f25a6c1fd87
http://images2.fanpop.com/images/photos/2700000/AnDjeosko-SRCE-od-kamena-TOSE-by-Neca-tose-proeski-2798206-775-563.jpg
Mнoгу чeстo сe прашувам зошто? Зошто Господ ни гo зeдe нашиот Ангел? Нe успеав ни дa гo запознам :( И знам колкава e болката kaj сите вaс, знам kako e тoa дa сe прашуваш a da нeмa odgovor...Eтe сeгa можеби и знаетe какo ми e мeнe, глeдaм вo далечините и честo гo барaм, чeкaм дa ми дaдe некoj знaк, oд некадe дa сe појави, a длабокo вo мeнe знaм дeкa тoj e oкoлу нас...Kaкo Тоше нема и немa дa имa, Тоше бешe и ќe останe eдинствен, неповторлив, уникатен...Te сакам Ангелу наш .... <3
http://zenica.mk/wp-content/uploads/2013/10/tose-todor-tose-proeski-28888475-600-900.jpg
Последно интервју:
http://www.youtube.com/watch?v=s3U1DeEazpc
Ве сакам сите <3 :* Лара
Ako pogledate na nebo sa dušom a ne sa očima
Onda ćete videti svetlost,
Milione malih lampica,koje gore u tami.
Ako,ipak,tiho slušate sa srcem,
onda ćete čuti kako "šuška molika"
I onda ćete prepoznati dobro poznat GLAS
iz visine,koji je od sad postao NJEGOV dom...
SREĆAN TI ROĐENDAN, ANĐELE!
I PEVAJ NAM DALJE...
TIHO,TIHO,DA NAM SAMO SRCE CUJE
(Marija Markovic-FB)
Kada se nešto završi, najteže je početi, tako je i sa ovom pričom. Jer ovo je upravo to - priča o velikom pevaču, njegovom velikom srcu, velikoj zvezdi koje više nema. Ovo je priča o mladom čoveku koji je prerano otišao u legendu i kojeg nikada nećemo zaboraviti
Todor Proeski ili za sve one koji su ga voleli, Toše, rođen je 25. januara 1981. godine u Kruševu u skromnoj porodici punoj ljubavi koju je kasnije prenosio na sve nas svojom muzikom, kao drugo dete Nikole i Domenike Proeski. Starija sestra Dora najviše je uticala na njegov muzički ukus, pa je mali Toše slušao rok.
Rastao je uz Led Zeppelin, Deep Purple, bio je fasciniran muzikom koju prave Guns n Roses I Metalika, ali ipak je najviše voleo balade. Tošetovi roditelji su odmah prepoznali njegov talenat I potrudili su se da mu omoguće školovanje:
- Prošao sam mnogo u životu i znam da cenim prave vrednosti. Kada sam počeo da pevam,moja porodica je bila veoma siromašna, tako da je od mog uspeha ili neuspeha zavisila njena budućnost. Moj otac je bio inicijator moje muzičke karijere i eto, sreća nam se osmehnula, ali samo ja i samo moja porodica znamo kako smo živeli ranije i kako smo se mučiili. Smatram da je bitno da čovek proživi taj put od nemaštine do slave jer će samo tada znati da ceni ono što ima I da ljude ne deli na obične i slavne. - govorio je Toše.
Iako siromašni Proeski su u Kruševu živeli u sreći i slozi, međusobno razumevanje, rad i trud Nikole i Domenike preneli su i na svoju decu koja su najviše voleli da svoje vreme provode sa roditeljima. Talentovani Toše počeo je da nastupa još kao dečak, a ni tada se nije libio da zapeva mnogo zahtevnije pesme nego što su njegove godine dozvoljavale. Tako se i pamti njegovo izvođenje pesme "Ave Maria" kada je rasplakao publiku.Imao je samo deset godina.
Svoju profesionalnu muzičku karijeru započeo je nastupom na festivalu mladih Melfest 1996. godine gde je Iiosvojio svoju prvu nagradu. Već tada su počele priče o njegovom talentu i harizmi koje nikoga nisu ostavili ravnodušnim. Naredne godine na festivalu u Štipu nastupio je sa pesmom "Pusti me", a godinu dana posle trijumfovao na festivalu u Skoplju sa pesmom "Ostani do kraja".
Godine 1998. upoznaje se i počinje da sarađuje sa kompozitorom Gligorom Koprovim i tada nastaju prvi hitovi.
Iste godine učestvuje na makedonskom izboru za pesmu Evrovizije sa pesmom "Ostani do kraja". Samo godinu dana nakon prvih uspeha objavljuje I svoj album prvenac "Nekade vo nokta". Leta 1999. godine Toše je održao prvi solistički koncert u Skoplju, a krajem godine stigle su i prestižne nagrade. "12 veličanstvenih" za "Nekade vo nokta" u kategorijama najbolji muški vokal, koncert godine i najbolji video.
U junu 2000. godine objavljuje drugi album " Sinot Božji", a sa jednom od pesama "Tajno moja" učestvuje na festivalu "Sunčane skale" u Herceg Novom. Te godine počinje saradnja sa menadžerkom Ljiljanom Petrović, ženom koja će, kasnije će se ispostaviti, biti sa njim čitav život.
- U jednom momentu neko mi je rekao da treba da čujem nekog momka iz Makedonije jer peva kao slavuj, naravno rekla sam da nema problema. To nije bio neki moj projekat jednostavno sam u to vreme mogla nekome da pružim takvu vrstu ljubavi kao detetu ili kao mlađem bratu i on je poponui tu rupu u mom životu - pričala je Ljiljana.
Nedugo nakon festivala balada koja je osvojila drugo mesta osvaja sve nas i dan danas.
Zima 2001. godine, vraća ga u Crnu Goru na festival u Podgorici gde nastupa u duetu sa zemljakinjom Karolinom osvaja drugo mesto sa pesmom "Pomozi mi". Ista godina donosi mu pet rasprodatih koncerata u "Univerzal" hotelu u Skoplju, još jedan veliki hit "Po kosi da ti spijam" i ponovo drugo mesto na "Sunčanim skalama" sa pesmom " Sonce Vo Tvoite Rusi Kosi". O Tošetu Proeskom se sve više priča po Srbiji i Crnoj Gori, publika je znala sve njegove hitove napamet na makedonskom jer pevač nije znao srpski, ali je vredno učio jer je krenuo u pohod na Balkan.
- Maksimalno se trudim da što bolje savladam vaš jezik, dosta je sličan makedonskom pa realno nemam nekih većih problema. Već prilično dobro govorim srpski, što mi je olakšalo komunikaciju i sa novinarima i sa publikom - rekao je Toše Proeski pred koncert u Centru Sava 14. oktobra 2001. godine. Tada je Beograd doživeo po prvi put taj nezaboravni osećaj - emociju Tošeta Proeskog. Hiljade devojaka koje vrište i bacaju mu plišane medvediće.
Treći album sniman u Grčkoj 2002. godine pod nazivom " Ako me pogledaš u oči", a sa njega se momentalno odvajaju hitovi "Soba za tugu", "Ledena" kao I naslovna numera. Pred kraj godine kreće na veliku uspešnu turneju. Na prvom velikom srpsko-crnogorskom festivalu "Beovizija" odnosi pobedu 2003. godine sa pesmom koja jednoglasno osvaja srca i žirija i publike "Čija si".
Godine 2004 Toše pobeđuje na nacionalnom izboru za pesmu Evrovizije i odlazi u Istanbul sa pesmom "Life":
- Moja želja je da pobedi neko od naših, ustvari trebalo bi da muzički razbijemo Evropu - rekao je pred takmičenje Toše.
I ako nije ostvario željeni plasman, Evropa je upoznala Tošeta Proeskog, balkansku zvezdu, nekoga za koga granice nikada nisu postojale.
Po povratku iz Turske , Tošeta je očekivao rad na novom albumu "Dan za nas" koji je bio planiran za hrvatsko tržište i za kratko vreme posrtaje jedan od omiljenih pevača u toj zemlji.Na album je uvrstio i pobedničku pesmu sa Beovizije koja je odmah osvojila novu publiku. Vremena za odmor nije bilo, koncerti, potraga za novim pesmama, putovanja…Toše Proeski postao je velika muzička zvezda, ali neobično obična.Bez telohranitelja, stuilista, limuzina i skandala. Tih godina dobija titulu i nagradu "Majke Tereze" za humanost kao i počasnu titulu regionalnog ambasadora "Dobre volje" Unicefa.
Singl "Za Ovoj svet" kojio je uradio 2004 godine postaje himna Unicefa.
Humanost ovog mladog čoveka zaslužuje posebno poglavlje jer teško je sažeti toliko dobrog od njega jednog u ovu priču.Bio je jedan od najhumanijih ljudi, kome god bi zatrebala pomoć nudio se sam, odlazio na vrata ljudi za koje je čuo da su u nekakvoj nevolji i davao sve od sebe da učini život lepšim. Spasavao je mnoge živote svojim donacijama, humanitarnim koncertima, apelima, svojim trudom i ogromnom dušom. O nekim detaljima i brojnim ljudskim podvizima nije želeo da govori.
Toše Proeski bio je po mnogo čemu jedinstven, muzički stručnjaci isticali su njegov savršeni glas, običan svet bio je oduševljen njegovom spontanošću, lepim vaspitanjem, porodičnim vrednostima koje je uvek isticao, dobrotom i humanošću. U Makedoniji je ovekovečen i kao strip junak "Super Toše" koji se svojim glasom bori protiv zla. Kolege širom bivše Jugoslavije rado su prihvatale saradnju sa njim, svi su osetili neverovatnu harizmu, svi su ga prihvatali I svojatali pa je cela bivša Juga bila njegov dom. Još od raspada velike SFRJ nije se pojavila javna ličnost koja bez ikakvih osuda sa domaćeg tla mogla da tako oduševi celu zemlju. Tošetu je to lako polazilo za rukom.
Kroz život su ga uvek vodile prave vrednosti ljubav, iskrenost I vera. U rodnom Kruševu započeo je obnovu manastira Svetog Preobraženija zajedno sa ocem i prijateljima:
- Ovde mi je mir i znam da posle svega završiću ovde - rekao je tada Toše.
Peti studijski album predstavljen je sredinom 2005. godine, na njemu je bilo 14 pesama koje su mesecima držale primat na svim top listama širom bivših jugoslovemnskih republika. Saradnja sa hrvatskim pevačem Tonijem Cetinskim prerasla je u pravo prijateljstvo, ali i veliki hit "Lagala nas mala", sa slovenkom Anjom Rupel uradio je "Krajnje vreme", a tu su bili i hitovi "Ko ti to grize obraze", "Rane na usnama", "Žao mi je", "Poljsko cveće", "Pratim te".
Poslednju festivalsku pobedu osvojio je 2007. godine na hrvatskom festivalu pesmom "Veži me za sebe". Balkan je postao mali, a Tošeta je čekao svet.
- Spreman sam za pohod na svetsku scenu, želim mnogo da radim, albbum na engleskom može da bude veliki korak za mene. Ipak, biće onako kako Bog kaže - rekao je tada Toše.
2007. godine izdao je dva albuma, prvi " Božilak" kompilaciju od 14 tradicionalnih makedonskih pesama uz pratnju simfonijskog orkestra i drugi "Igra bez granica"koji je širom Jugoslavije rasprodat za samo nekoliko dana na kom se osetila ozbiljnost, kako u tekstovima, tako i u muzici i u kompletnim aranžmanima.
Toše je u septenbru 2007. godine imao sedam snimljenih pesama na engleskom jeziku, falile su još dve i album bi bio završen. Lista Tošetovih saradnika sadrži mnoga poznata imena kao što su Gligor Koprov, Željko Joksimović, Leontina Vukomanović,Đana Nanini, Marina Tucaković,Bora Đorđević,Antonija Šola.
Zaštitni znak Proeskog bio je izraz "Ve sakam site", odnosno "Sve vas volim", a tako je zaista i osećao i to je vrlo dobro umeo da pokaže svojoj publici gde god da je nastupao. Kao izuzetno lep važio je i za zavodnika, ali su njegove devojke uglavnom bile manje poznate javnosti, odnosno nisu bile iz javnog života.Sa svakog koncerta dolazio je bogatiji za ogroman broj plišanih igračaka kojim su ga devojke zasipale. Poznato je da su upravo te igračke u dva navrata podeljene deci iz sirotišta u Makedoniji.
Toše se godinama spremao za pohod na Evropu, album na engleskom bio je pri kraju, ali… Rano jutro 16. oktobar 2007. godine i kraj…Tek tako…Da li je moguće da u jednom trenu prestane toliko željenog, stvaranog, sanjanog? Udarna vest i bezbroj slomljenih srca, bezbroj usana nemih od bola. U saobraćajnoj nesreći dok su prvi zraci nekog hladnog sunca obasjavali auto-put koji vodi ka Zagrebu u šest časova i dvadeset minuta, Toše je otišao.
Neko ko je za 26 godina činio uvek dobro, a loše praštao. Jedan, jedini takav. Naš Toše.Ko god bili mi.
Prema informacijama koje su stizale ne sumnja se da je uzrok nesreće bila neprilagođena brzina vozila u kom su se pored nastradalog Tošeta nalazili povređeni Georgije Georgijevski I menadžerka Ljiljana Petrović. Veruje se da je os diline udarca u zaštitnu ogradu Toše preminuo na licu mesta.Nečija greška, sudbina, šta god. Sahranjen je na gradskom groblju u prisustvu porodice, zbaničnika I mnogobrojnih obožavalaca. Opelo je služio poglavar makedonske Pravoslavne crkve, arhiepiskop Stefan sa najvećim zvaničnicima crkve. Više desetina hiljada ljudi došlo je da se oprosti od balkanskog anđela.Večna kuća Tošeta nalazi se iznad grada, sa pogledom na celo Kruševo, posthumno je proglašen za počasnog građanina Makedonije.
17. oktobar u Makedoniji proglašen je danom žalosti. Prošlo je punih pet godina, ali one su jedino što je prolazno, sećanje na Tošeta Proeskog je za sa vremena. Priča o njemu, muzika I sve ono što nam je ostavio za sobom, nismo stigli da kažemo "hvala", a tako bi voleli da je još uvek tu.
Ostalo je jedno zašto bez odgovora, ostao je muk I večna tuga, ostalo je bezbroj uspomena, ostale su pesme koje žive sa nama, ostali smo mi - nekako čudno sami bez tog dragog čoveka dečačkog osmeha.
I posle svega stajacu tu, na steni,
uspravna
bela ce pena dopirati do mojih nogu
stajacu tu hiljadu godina
nasmejana
u cistom zlatu nakon olujnih noci
ponovo iskrsla iz pepela
usprkos bogovima i njima za ljubav
ne cekajuci nista, osim mozda tebe,
a ni tebe ne cekajuci.
Stajacu tu
Vecna
Nasmejana
Bozja
Da, s iskonom stopljena
kad nestanu vreme i prostor
patnja i bol
kad nestanu cak i secanja.
Reci mi, duso, po cemu cu te poznati
u buducoj vecnosti?
Po ocima možda.
Oh, nadam se da cu te poznati,
jedini na svetu,
barem na trenutak
pre nego sto sasvim potonem
ili se sasvim uzdignem.
Svejedno,
i more i nebo su plavi.
Rasprsena u milijarde kapljica
udarajuci u stene
sumecu, mozda, tvoje ime
osim ako mi bogovi i to ne uskrate
i daruju tamu zaborava.
Hoce li i u vecnosti biti, duso,
od svih imena
tvoje jedino ime?
Ne secati se niceg,
a u svemu biti
milost ili kazna,sta je?
Od nepoznatog autora
Jesen i oktobar,
to nekakvo sjetno doba, to vrijeme kad vjetar čupa uspomene,
trga dušu i vraća te tamo odakle misliš da si zauvijek pobjegla...
a nisi i ne možeš...
"Mesta na kojima nema tebe... su bez života."
Dante Gabriel Rossetti
Voleo sam vas; moja ljubav stara
Još uvek, možda, spi u srcu mome.
Al’ zašto ona nemir da vam stvara?
Ja nisam rad žalostiti vas njome.
Voleo sam vas nemo, beznadežno,
Pun strepnje i pun ljubomorne boli,
Voleo sam vas iskreno i nežno;
- Nek Bog da, tako drugi da vas voli.
Aleksandar Sergejevič Puškin
Ponekad samo jedna osoba nedostaje,
a svet izgleda pust.
Alfons d' Lamartin
Ledena zima bila je
bez tvog' dodira da me ugrije
bez smijeha su nase ulice
vjetar nam' poklonio rijeci otrovne
Snijeg rasirio svoje carsafe
na njima trazim tvoje tragove
pred ocima mojim oni tope se
pred ljepsim danima i zima pobjeze
Ljeta koja dolaze
sta mi novo donose
da l' cu naci puteve
koji vode do tebe
Pocele se bistriti vode
sreca dodje nakratko i ode
e, da hoce da zaluta
do tvog' srca, do mog' pogleda
25.1.1981 na svet je sleteo najlepsi andjeo koji je svojom dusom obasjao mnoga srca. Humanista ogromnog srca... Podrzimo i nastavimo put kojim je krenuo Tose, putem ljubavi, srece, humanosti. Ne, danas Tosetu ne cestitamo rodjendan, danas OBELEZAVAMO DAN BEZ GRANICA!
POMENI ZA TOSETA u svim gradovima na balkanu...16.10.2011 (nedelja)
BEOGRAD......... od 17 i 30 stara Crkva pored HRAMA SVETOG SAVE
SKOPLJE...........od 1o i 30 Soboren hram sv.Kliment Ohridski
SARAJEVO .......od 17 :00 SABORNA CRKVA kod ekonomskog fakulteta
SPLIT...............od 11:00 crkva SV.SAVE kod ribarnice
ZAGREB............od 10 :00 crkva na Rokovom perivoju
BANJA LUKA......od 18:00 HRAM HRISTA SPASITELJA
PRISTAVA PRI MESTINJU ~ Crkva SVETA EMA u 8:00 h
ROGAŠKA SLATINA ~ Crkva SVETI KRIŽ u 9:30 h
17.10. LJUBLJANA...............crkva Marije Pomočnice (Rakovnik) u 7:00 h